Bijeli snijeg, sivi led,
Na ispucanoj zemlji.
Prekriven šarenim* pokrivačem
Grad u prometnoj petlji.
A nad gradom lebde oblaci,
Zatvarajući nebesku svjetlost.
A nad gradom je žuti dim,
Grad star dvije tisuće godina,
proživljenih pod svjetlošću Zvijezde
Po imenu Sunce...
I već dvije tisuće godina traje rat,
Rat bez posebnih razloga.
Rat, posao mladih,
Lijek protiv bora.
Crvena, crvena krv
Nakon sat vremena je samo zemlja,
Nakon dva dana na njoj cvijeta cvijeće i trava,
Nakon tri je ona ponovno živa
Grijana zrakama Zvijezde
Po imenu Sunce...
I znamo da je tako bilo oduvijek,
Da Sudbina više voli onog
Koji živi po zakonima drugih
I koji mora umrijeti mlad.
On ne pamti riječ ''da'' niti riječ ''ne'',
On ne pamti ni činove, ni imena.
I može doseći zvijezde,
Ne misleći da je to samo san,
I može pasti spaljen Zvijezdom po imenu Sunce.