Sjećaš se kako je sve počelo.
Sve je bilo po prvi put i ponovno.
Kako smo gradili čamce i nazivali ih
''Vjera'', ''Nada'', ''Ljubav''.
Kako složno smo sjekli konopce,
i u daljinu je odlazilo kopno.
I valovi su nam pjevali i svaki peti
je obično bio za kormilom.
Ispijam (čašu) do dna
Za one koji su na moru,
Za one koje ljubi val,
Za one koje će imati sreće.
I ako je cilj samo jedan,
U radosti i tuzi,
Onda će onaj koji se nije preplašio
I bacio vesla,
Naći svoje kopno.
Uzalud su nas zastrašivale oluje,
Reći će vam svaki mornar,
Da se bojati oluje nije vrijedno,
Jer u biti, oluja je sitnica.
U oluji su samo ruke jače,
I jedro će nam pomoći da krenemo.
Puno je teže ne poludjeti od dosade
I izdržati u vrijeme potpunog zatišja.
Ispijam (čašu) do dna
Za one koji su na moru,
Za one koje ljubi val,
Za one koje će imati sreće.
I ako je cilj samo jedan,
U radosti i tuzi,
Onda će onaj koji se nije preplašio
I bacio vesla,
Naći svoje kopno.
Naći će svoje kopno.
Naći će svoje kopno.