Shvaćam, nema kraja mojoj samoći
svakim danom će se povećavati
Zar je oduvijek ovako bilo? Ne znam
kao me nije dotakao plač dok sam bila dijete
Navikne se, svaki čovjek, navikne se s vremenom
da bude slomljen, povrijeđen
jer normalno je da onaj koji padne, padne
ponovno ustane
Moja samoća na put mi je postavila zasjedu i čeka me
bol svojim očima motri na mene
čekam, čekam,čekam
Hajde, navalite na mene, ne bojim se!
Oblaci su puni
padat će kiša po nama
čežnja...
tvoje odsutstvo i ja sami smo
napokon...