Jer ona ne zna što je ljubav,
samo zna za udarce i očaj,
na njezinom licu odražava se muka i bol,
jer ona, ona..
ne zna tog čovjeka u kojeg se jednom zaljubila,
patnja više boli nego bilo koja masnica,
sklonila se u svoju dušu od bilo kakve oluje,
jer ona, ona…
I u tvojoj kuhinji kao zatvorenica svoje kuće,
u kuhinji gdje dani prolaze rutinski,
gdje tvoj podnevni počinak je mir tvog sklada.
I na tvom prozoru vika sa neba, ali ti govoriš tiho.
Nemoj učiniti da se probudi on koji maltretira
svaki osjećaj i svaku gestu tvoje duše.
Što ja bih dao,
da zamijenim njen strah za jednu zvijezdu
gdje bez udaraca živjela bi ona sama.
Što ja bih dao,
za zaustavljanje njezinog sata u zoru,
kako bi spavala spokojna i sama.
Od samoće izgubljena u paklu,
sa toplinom koja je ovdje u zimu,
ali preferira tisuću puta svoje snove
nego samoću u sebi.