Koliko ti puta moram pokušati reći
Da mi je žao zbog stvari koje sam napravila
Kad ti počnem pokušavati govoriti
Tad mi moraš reći
Hej, ovakve nevolje tek su počele
Kažem si previše puta:
Zašto nikad ne naučiš držati svoju ogromnu jezičinu za zubima?
Zato tako jako boli čuti riječi
Što padaju s tvojih usana
Padaju s tvojih usana
Reci mi zašto
Molim te, reci mi zašto
Pa, ja sam možda loša, možda sam slijepa
Možda sam opako nepristojna,
Ali svejedno mogu pročitati što misliš
I čula sam to izrečeno previše puta da bi ti bilo bolje
Uostalom, zašto ne vidiš da ovaj brod tone?
Ovaj brod tone, ovaj brod tone
Hajdemo dolje do ruba vode
I možemo odbaciti te sumnje
Neke je stvari bolje ostaviti neizrečene
Ali svejedno me izvrću naopačke
Izvrću me naopačke... dušo, izvrću me naopačke
Ovo je knjiga koju nikad nisam pročitala
Ovo su riječi koje nikad nisam izrekla
Ovo je put kojim nikada neću kročiti
Ovo su snovi koje ću sanjati u zamjenu
Ovo je radost koja se rijetko širi
Ovo su suze, suze koje lijemo
Ovo je strah, ovo je strava
Ovo su sadržaji moje glave
I ovo su godine koje smo proveli
I ovo je što one predstavljaju
Znaš li kako se ja osjećam?
Jer mislim da ne znaš kako se ja osjećam
Kako se osjećam, nikad nećeš znati kako se osjećam
Nikad nećeš znati
Zašto?