Ako je ovo iskupljenje, zašto se trudimo uopće
Nema se što spomenuti, i ništa se nije promijenilo
Ipak radije bih radio na nečemu, nego se molio za kišu
Tako lutam i dalje, dok netko drugi ne bude spašen
Preselio sam se na obalu, ispod planine
Plivao u oceanu, spavao sam
U zoru sam mogao gledati kako sunce reže trake kroz zaljev
Sjetio bih se stvari koje je moja majka pisala
Da ne jedemo dok vaš otac nije za stolom
Mi ne pijemo dok se đavao ne pretvori u prah
Nijednom nijedan čovjek kojeg sam sreo nije bio sposoban voljeti
Zato - da sam ti, imao bih malo povjerenja
Dvije stotine godina, bio sam u toj vodi
Dvije stotine godina, tonuo kao kamen
Očajnički sežući za mežama
Koje su ribari bacili
Pokušavajući naći, mrvicu nade
Sebe ja sam držao, sve moje tajne nježne i skrivene
Stranice su bile presavijene, onda nije bilo ničega uopće
Pa ako u budućnosti zatrebam spasitelja
Sjetit ću se što je bilo napisano na zidu
Da ne jedemo dok vaš otac nije za stolom
Mi ne pijemo dok se đavao ne pretvori u prah
Nijednom nijedan čovjek kojeg sam sreo nije bio sposoban voljeti
Zato - da sam ti, imao bih malo povjerenja
Jesam li ja pošten čovjek i iskren
Jesam li bio dobar prema tebi uopće
Oh, tako sam umoran od igranja ovih igrica
Mi bismo samo trčali dolje
Istim starim rutama, iste stare priče o
Zadihanim vlakovima, istrošenim slavama
Kućama što gore, svjetovima što se okreću sami po sebi
Zato ne jedemo dok vaš otac nije za stolom
Mi ne pijemo dok se đavao ne pretvori u prah
Nijednom nijedan čovjek kojeg sam sreo nije bio sposoban voljeti
Zato , ako si mi bio prijatelj, naučio bih imati samo mrvicu povjerenja