Dama
Šeta se sa smješkom po ulici
Osunčana,
Dama
Koju cijeli je svijet zauvijek vidio
U naletu plača.
Plamen
Pleše u dubini očiju punih sreće
Boja neba,
Plamen
Kakvoga nitko nije poznavao
Od nje...
Jer čovjek kojega je uvijek voljela
Napustio ju je nakon mnogo godina
I, sama,
Ta dama
Provodila je sve svoje dane u plaču
Kao Madeleine.
Jadna dama!
Koja čini se nije mogla zaboraviti
Njegovu kaznu.
Kako lijepo je sve!
Kako plavo je nebo!
Kako zadovoljan je cijeli svijet!
Kako lijepo je sve!
Kako plavo je nebo!
Kako zadovoljan je cijeli svijet!
I dama
Nosila je svijetlu odjeću, šešir
S cvijećem.
Ta dama
Činila se kao da je imala sasvim nešto novo
U srcu,
U svojoj duši.
Ona je pronašla odjednom svojih dvadeset godina
I svoja proljeća,
Ta dama
Što se šeće po ulici svojih lijepih snova
Djeteta.
Odmah smo njemu rekli
Koji se htio ubiti
Jer ga je druga žena zauvijek ostavila.
Dama
Koja je oslobođena zauvijek
Jadne ljubavi,
Dama
Smije se s anđelima i pjeva pjesmu
Dana.
Kako lijepo je sve!
Kako plavo je nebo!
Kako zadovoljan je cijeli svijet!
Kako lijepo je sve!
Kako plavo je nebo!
Kako zadovoljan je cijeli svijet!