kada se nebo postane tamno
i kada padne noc
kao zbuka na zidovima
nalazimo se u drustvu
pod arkadama u centru grada
na izlazima podzemnih zeljeznica
da se pogledaju iznutra
i malo popricaju
rekli su tuznim licima
da za putovanje sami
jos nismo dovoljno zreli
i da smo svi jednaki
ali srce s krilima
imamo ga samo mi
i nitko ne zna
da ce uskoro odletjeti...
sto radis?
sto radis veceras?
gdje ides?
gdje ides bez ideja?
prije nego sto nas ugusi dosada
sto radis, gdje ides
ove veceri...
za sada pocinju
setnje gradom
sve do kraja provincija
po ulicama i po trgovima
zovu djevojke
koje tamo vec cekaju
da vide vani
zoru punu boja...
nitko se nije pripremio
za svijet koji nam je dan
bez da su nas ista pitali
i zato misli
tako velike, tako ozbiljne
imamo ih samo mi
i nitko ne zna
kakav je to teret...
daleko od tebe
daleko od tebe, daleko od glave
koliko ljudi ima
koliko zivota i koliko ih je ostalo
ona koju zelimo
nije ova
milost, lazno sazaljenje
nitko ih nije trazio...