Evo me, noći, stara prijateljice
opet njoj ću poći niz duge puste ulice
tamo gdje strahovi prestaju
obraz mi grije njen dlan
na njemu moje usne nestaju
beskrajno sam, uzdah joj znam
Časti me noći, stara prijateljice
u čašu natoči žudnju da me slomi
zar nisam dovoljno gubio
ko će izmjeriti bol
do očaja ljubio
namjerno bježao da bi se vraćao
Opet mi se budi tuga, tuga najveća
koju nosi snijeg s planina
vjetar ravnica
koga sad joj srce voli
kaži nek' još jače boli
idemo do dna
tuga, ti i ja
Pozdravljam te, noći, stara prijateljice
i ovaj krug ću proći neće stić' me kajanje
šta je ovo proljeće
spram nježnih godina
poziv njen me pokreće
čak i sa dna isto izgleda