Zdravo tamo, stara moja prijateljice
Došao sam opet razgovarati s tobom
Zbog slike koja se neprimjetno uvukla
Ostavila sjeme dok sam spavao
I slika koja mi je usađena u mozak
Još ostaje
Unutar zvuka tišine
U nemirnim snima hodam sam
Uskim ulicama od kaldrme
Ispod svjetlosti lanterne
Okrenuo sam ovratnik od hladnog i vlažnog
Kad mi je oči ubo bljesak neonskoga svjetla
Što je razrezao noć
I dodirnuo zvuk tišine
I u golom svjetlu sam ugledao
Deset tisuća ljudi, možda više
Ljudi pričaju bez da govore
Ljudi čuju bez da slušaju
Ljudi pišu pjesme koje nikad neće podijeliti
Nitko se ne usudi
Remetiti zvuk tišine
"Budale" kažem, "Vi ne znate
Tišina raste kao tumor
Čujte moje riječi kojima bih vas mogao podučiti
Uzmite moje ruke kojima bh vas mogao dosegnuti"
Ali moje su riječi pale kao tihe kapljice kiše
I odjekivale u zdencima tišine
A ljudi su se klanjali i molili
Neonskom bogu kojega su stvorili
I znak je isijavao svoje upozorenje
Riječima čiji je oblik tvorio
A na znaku je pisalo "Riječi proroka
Su napisane na zidovima podzemne,
U hodnicima ruševina
I šaputane u zvukovima tišine"