Zdravo tamo, prijatelju stari,
ponovno dolazim pričati sa tobom.
Jer jedna vizija polako mi se prikrala,
ostavila svoje sjeme dok spavao sam..
I ta vizija koja usađena je u mojem mozgu,
i dalje ostaje
unutar zvuka tišine...
U nemirnim snovima koračao sam sam,
uskim ulicama kaldrme..
Pod aureolom jedne ulične lampe,
izvrnuo sam svoj ovratnik hladnoći i vlazi..
kada oči probode mi bljesak neoskih svjetla,
koja podijelila su noć
i dotakla zvuk tišine...
I na golom svjetlu vidio sam,
deset tisuća ljudi, možda i više.
Ljudi govore, bez govora,
ljudi slušaju, bez slušanja,
ljudi pišu pjesme, koje koje glasovi nikada neće podijeliti,
i nitko nije se usudio..
uznemiriti zvuk tišine...
"Budale" rekao sam, " ne znate da
tišina poput raka raste,
poslušaj moje riječi, da mogao bih te naučiti,
primi me za ruke, da mogu doseći te"
Ali moje riječi, poput tihih kišnih kapi pale su
i odjeknule u izvorima tišine...
I ljudi su se klanjali i molili,
neonskom Bogu kojeg su stvorili..
I znak je bljeskom upozoravao,
i riječi koje su se formirale..
..znak je rekao,
"Riječi proroka
zapisane su na zidovima podzemne željeznice,
i napuštenim zgradama,
i šapuću u zvuku tišine..."