Evo nas.
Lebdimo na ivici litice.
Ponovo, dole, u kraj nas zurimo.
Pa ipak, možda konačno smo.
Na putu što vodi daleko od svih tvojih pritužbi.
od slušanja iste pjesme ali dušo, čućemo je kad me ne bude.
Vrijeme je da pustimo posljednju pjesmu.
Posljednju pjesmu.
Šta ako si protraćio ljubav i naša ljubav na vrijeme je nestala.
I ta ispada da je ta tužna pjesma posljednja pesma koju ćeš ikada čuti.
Bila je naša.
Ali učiniću to opet, ponovo se držeći za ruke sa svojim drugom.
Pa ipak, možda sve smo svoje dali, jednu pjesmu nikad nećemo zaboraviti.
Možda da im dozvoliš da je puštaju, možda ona spase svijet.
Nedostajaće im kad je više ne bude.
Ali vrijeme je da pustimo tu posljednju pesmu.
Posljednju pesmu.
Šta ako smo ostavili svaki trenutak kojeg smo imali viška.
I ako ispadne da je ta savršena pjesma posljednja koju ćeš ikad čuti.
Nikad ne znaš kad će se začuti ta pjesma, posljednja pjesma koju ćeš čuti je.
Ona koju si ti stvorio, ta pjesma bila je preljepa, zato sam je počela pjevati.
Ali ta pjesma je naša pjesma, sviraće do kraja, čak i ako je posljednja.
Posljednja pesma.
Posljednja pesma.
Šta ako si protraćio ljubav i naša ljubav je s vremenom nestala.
a ispostavi se da je ta savršena pjesma poslednja koju ćeš ikada čuti.