Rano jednog jutra sjalo je sunce
Ležao sam u krevetu
Pitajući se je li se ona uopće promijenila
Je li joj kosa i dalje crvena
Njezini su rekli da će naš život skupa
Itekako biti gadan
Nikad im se nije svidjela Mamina haljina domaće proizvodnje
Tatina štedna knjižica nije bila dosta debela
I ja sam stajao uz cestu
Kiša mi je padala po cipelama
Krenuo sam prema Istočnoj obali
Gospod zna da sam platio neke dugove dok sam se probijao
Upetljan u tugu
Ona je bila udana kad smo se tek upoznali
Pred razvodom
Pomogao sam joj izaći iz zbrke, valjda
Ali upotrijebio sam malo previše sile
Vozili smo taj auto daleko koliko smo mogli
Napustili ga tamo na Zapadu
Rastali se mračne tužne noći
Oboje smo se slagali da je to najbolje
Ona se okrenula da bi me pogledala
Dok sam odlazio
Čuo sam ju kako mi govori preko ramena
"Naći ćemo se opet jednog dana na aveniji"
Upetljani u tugu
Imao sam posao u velikim sjevernim šumama
Radio sam kao kuhar nakratko
Ali nije mi se to nikad baš sviđalo
I jednog dana sjekira je samo pala
Pa sam otplutao dolje do New Orleansa
Gdje sam slučajno bio nezaposlen
Radio sam neko vrijeme na koči
Ravno ispred Delacroixa
Ali cijelo vrijeme sam bio sam
Prošlost mi je bila za petama
Viđao sam dosta žena
Ali ona mi se nikad nije izgubila iz misli, i ja sam samo sve više bio
Upetljan u tugu
Radila je na toples mjestu
I ja sam navratio na pivo
Stalno sam joj samo gledao u profil
Tako jasan pod reflektorima
A kasnije se rulja prorijedila
I ja sam namjeravao isto
Ona je stajala tamo iza moje stolice
Rekla mi je, "Ja tebe znam?"
Promrmljao sam nešto ispod glasa
Ona je proučila bore na mom licu
Moram priznati da sam se neugodno osjećao
Kad se sagnula da bi mi zavezala vezice na cipeli
Upetljana u tugu
Zapalila je ringlu štednjaka
I ponudila mi lulu
"Mislila sam da me nikad nećeš pozdraviti", rekla je
"Izgledaš kao povučen lik"
Onda je otvorila knjigu pjesama
I dodala mi je
Napisao ju je talijanski pjesnik
Iz trinaestog stoljeća
I svaka od tih riječi odzvanjala je istinom
I sjala poput gorućeg ugljena
Što se izlijevao sa svake stranice
Kao da je to napisano u mojoj duši od mene za tebe
Upetljano u tugu
Živio sam s njima u ulici Montague
U podrumu ispod stepenica
Bilo je glazbe iz kafića noću
I revolucije u zraku
Onda se on ubacio u poslove s robovima
I nešto u njemu je umrlo
Ona je morala prodati sve što je imala
I smrzla se iznutra
I konačno je situacija eskalirala
Ja sam postao povučen
Jedino što sam znao napraviti
Bilo je da se nastavim držati kao ptica u letu
Upetljana u tugu
I zato sad idem opet nazad
Moram ju nekako dobiti
Svi ljudi koje smo poznavali
Oni su za mene sad iluzija
Neki su matematičari
Neki su supruge ćilimara
Ne znam kako je to sve krenulo
Ne znam što oni rade sa svojim životima
Ali ja, ja sam i dalje na cesti
Na putu prema drugoj rupi
Mi se uvijek jesmo osjećali jednako
Samo samo to promatrali iz drukčijeg kuta
Upetljanog u tugu