Od moje djece najdraža je ova pozornica
Gdje mjesečina napreduje svojom ulicom
Savinuta grančica, ljeto koje se brine
O tom širokom bijelom okeanu
Koji na krilima mjeseca-duha
Stiže da odnese me kući.
Na zimskoj zemlji, trenutak poput vječnosti
Koji puže po meni šapama mačića
U korijenima priče ću živjeti, gdje
Ogromne čežnje violina
Slika svojom vječnom melodijom
Svojom pjesmom budi Zemlju.