Ja i moje tamne oči odrasli smo zajedno
S dušom željnom da pronađe mjesto koje ne postoji
Između tisuću prohladnih jutara na biciklu
I još tisuću zalazaka sunca iza tramvajskih žica
I sa željom za osmjesima i rukama oko sebe
Ja i moje kutije sjećanja i adrese koje sam izgubila
Vidjela sam lica i glasove onih koje sam voljela kako prije ili kasnije odlaze
I udisala sam nepoznato more u dugim i praznim satima gradskog ljeta
zajedno s mojom sjenom dugačkom od tuge
Ja i tolike moje večeri zatvorene poput zatvorenog kišobrana
S licem iznad grudi da pročitam svoje boli i nevolje
Hodala sam putevima koji su se svijali prateći vjetar
s osjećajem beskorisnosti u duši
Krhka i nasilna rekla sam si ''vidjet ćeš, vidjet ćeš, vidjet ćeš''
Na svom putu vidjet ćeš
Da više nisi sama
Na svom putu naći ćeš
Svoje mjesto na sred neba
I osjetit kako tvoj put čini da tvoje srce kuca
Vidjet ćeš više ljubavi, vidjet ćeš...
Ja ovako malena među svim ovim ljudima na svijetu
Ja koja sam sanjala na vrhu vlaka koji nikad nije krenuo
Trčala sam livadama bijelim od mjesečine
da otkinem još jedan dan svoje naivnosti
I mlada ali ostarjela sam si rekla ''vidjet ćeš, vidjet ćeš, vidjet ćeš''
Na svom putu vidjet ćeš
Da više nisi sama
Na svom putu naći ćeš
Svoje mjesto na sred neba
I osjetit kako tvoj put čini da tvoje srce kuca
Vidjet ćeš više ljubavi, vidjet ćeš...
Nijedna pjesma pa tako ni ova nikad ne bi mogla promjeniti život
Ali što je to što nas tjera da idemo dalje i govori nam da nije gotovo
Što je to što nam cijepa srce između pjesama i ljubavi
Što nas čini da pjevamo i volimo svaki put sve više
Jer će sutra biti bolje, jer ćeš sutra ti
Na svom putu vidjeti