Svirač sam; svirat ću i na sprovodu i na plesu,
I dok sije sunce i kad oblaci zamrače mjesečev ružičasti ples.
Nikad ne želim čuti savjete i svirat ću kako ja želim,
Sviram da zaboravim da i sam postojim.
Neću sijati raž niti tkati lan,
Jer ruka koja vuče gudalo treba ostati laka i nježna.
Ne zabranjujte mi ništa i ne nazivajte me lijenim,
Iako bih ponekad radije gladovao nego svirao za hranu.
Neću kopati zemlju, neću cijepati drva,
sanjat ću ispod trešnjinog stabla sve dok sunce ne zađe.
I u crvenom večernjem plamenu stajat ću sa svojom violinom
I svirati dok vam oko ne zasja toplo kao večernje sunce.
Svirat ću dok kopate svoje najmilije duboko u zemlju,
Svirat ću cijelu tugu u baladi bez riječi.
A tamna boja smrti koja stoji pored kreveta,
Poteći će kao šikljajuća tuga iz mojih žica.
Slijedit ću vas kroz doline u dugim jesenjim noćima,
I u dimu dugom tisuću milja pjevat ću kao opsjednut.
A kad najcrnji val noći oslabi svjetlo šumske zvijezde,
Moj će glas izaći iz dubine duše.
Imam tri žice tuge - četvrta je otišla,
Pukla je svirajući na grobu mog najboljeg prijatelja,
No želim te pratiti u smrt uz pjesmu skroz do kraja -
Želim umrijeti i svirati dok jednom ne uskrsnem.