Спасибо [Spasibo] [Croatian translation]

Utihnuo je posljednji akord, ugasili su se reflektori

I ja stojim na sredini opustošene dvorane...

Kao rijeka bez obala,

ova uzbuđenost, radost i strah.

I čini mi se da još nešto nisam rekla...

Da još nešto nisam rekla...

Koliko puno može u sebi zadržavati

jedan kratak odgovor.

Kako malo može reći

oskudna riječ ''hvala''

o ovom ljubavnom impulsu,

o ovoj drhtavoj svjetlosti,

o tome da su vaše oči

tako neizmjerno lijepe...

tako nadahnjujuće lijepe...

U mom srcu, kao u rani

zapeše komadići bespomoćnih rečenica i riječi,

slabih poput izdajničkih suza koje mi stisnuše grlo

I ja želim viknuti:

''Kako ste prekrasni! Ljudi, kako ste prekrasni!''

Neka se svaki impuls topline,

neka se svaki impuls ljubavi,

dvostruko odražen vrati ponovno k vama.

Neka ova drhtava svjetlost, višekratno umnožena

ispuni sobom cijeli svijeti,

utješi ga i iscijeli.

Čak i u strašnoj nesreći

i u najžalosnijem satu

nek vas ne ostavljaju svjetlosne sile.

Da se ne slomite

ne očvrstite,

da zapamtite kako ste prekrasni!

Ljudi, kako ste vi prekrasni!

Moje rane su za ukras,

moja sjećanja su opekline

nerođeni ritmovi gore i pulsiraju.

U spaljenom grkljanu

samo grčevi i šapat

A ja želim viknuti:

''Kako ste prekrasni! Ljudi, kako ste prekrasni!''

Utihnuo je posljednji akord, ugasili su se reflektori

I ja stojim na sredini opustošene dvorane...

Kao rijeka bez obala,

ova uzbuđenost, radost i strah.

I čini mi se da još nešto nisam rekla...

Nešto važno nisam rekla...