Iza suvih otkucaja srca koji napustaju sat,
iza ovog osmeha na pola koplja bezbojnog,
iza prijatelja i dima protiv svetlosti,
iza ogledala i senki si ti.
Iza koraka koji dolaze i odlaze,
iza kalendara koji ide unapred,
iza svake slike njegovog lica i njegovog krsta,
iza zatvora i mojih noci si ti.
I koliko god da kazem sebi milion puta,
da moram da nastavim, zivim.
I koliko god da proklinjem tvoje ime,
ne mogu da se oslobodim tebe.
Zato sto si u pesmama,
na savovima u mom telu, u bojama,
na drugim usnama i drugim poljupcima u poemama,
koje me podsete da nisi tu,
u tisini koja nocima vristi u mojoj samoci.
U jutrima, uvek razoruza tvoj miris,
na prozorima zatvaras ovo srce,
u ovim krilima, koja vise nece leteti na jug,
iza svega, iza nema nista vise osim tebe.
Iza svakog ugla od ovog hladnog i velikog grada,
iza tog telefona koji je zaboravio da razgovara,
iza oluja, mira i ponasanja,
iza drugog gesta i drugih glasova si ti.
Iza svakog zagrljaja koji probudi moju kozu,
iza svakog pisma koje sam pisala i koje sam zapalila,
iza crnog neba, bele zime, plavog mora,
iza svakog dana i svake noci ovde si ti.
I koliko god da kazem sebi milion puta,
da moram da nastavim, zivim.
I koliko god da proklinjem tvoje ime,
ne mogu da se oslobodim tebe.
Zato sto si u pesmama,
na savovima u mom telu, u bojama,
na drugim usnama i drugim poljupcima u poemama,
koje me podsete da nisi tu,
u tisini koja nocima vristi u mojoj samoci.
U jutrima, uvek razoruza tvoj miris,
na prozorima zatvaras ovo srce,
u ovim krilima, koja vise nece leteti na jug,
iza svega, iza nema nista vise osim tebe.
Iza svega, ne ostaje nista vise, samo ti,
samo ti, samo ti....