Srp i čekić kreću u atmosferu,
Rani sunčev sjaj u praznom mozgu izaziva tugu.
Zvučnik na brezi oglašava -
Rusija je ujedinila Uzbeke i Letonce*.
Ustaje iz pepela opijeni narod,
Omladinac čisti krv sa oštrice,
A vojnik na dopustu nema druge brige
Nego ući u žensko javno kupatilo.
Gle, seljače - oni u politici moćni,
Oni u selima ne uzgoje hrane ni za lijek,
Dovoljno za hranu u kolhozima patkama i svinjama
I sugrađanima, ne stvorivši nove njive*.
Upravitelji u Ameriku lete,
Da izbrišu oružje s lica Zemlje,
A vojnik na dopustu ne mari -
Samo bi htio da poručnika rastrga medvjed u šumi.
Zelena šuma, plavo nebo i crvena zastava.
Ali crne vlasi posijede na prsima.
Izmoreni vihorima žestokih napada,
Kamo sreće da armiju doma vrate.
Tako ne shvaćam, kvragu, kuda vodi vojska.
Neprijateljske kosti nam kao snijeg pod stopalima.
A vojnika pritisnula čežnja,
On se upucao i više nema ništa s tim...