Reci mi zasto mi ides i nista ne mogu da uradim,
koji greh sam pocinila, da se tako povuces, reci mi.
Znam da je ovo poslednji put da me vidis i da te vidim.
Vise nije lako zaboraviti, propustila sam priliku,
ne mogu sebi da oprostim, nastavljam svojim putem.
I nastavljam sama, setam sama sa sobom,
ceo svet mi se raspada.
Ostaje mi da nastavim, cekam i menjam i placem i da ostavim sve,
da skinem suze iz mojih ociju,
nahranim ovu iluziju i podnesem ovaj bol.
Setam ulicama i vidim,
da stvari ne mogu da se vrate.
Gledam ljude koji prolaze pored mene,
bez sposobnosti i zelje da mislim.
I mozda to bude nova stanica,
koja me ponovo vrati u ulogu
protagonican kraj terora,
sa strahom koji je prisilan.
Da me gleda i zeli da pobegne,
da verujem i ponovo padnem
u delirijum od razocarenja,
i ovaj put si pucao da ubijes.
Vise nije lako zaboraviti, propustila sam priliku
ne mogu sebi da oprostim, nastavljam svojim putem.
Sama, sama,
nastavljam sama...