Сияние [Siyanie] [Croatian translation]

Kako je pažljivo ušla u moje srce tvoja zlatna strijela,

Zvone praporci, zvončići, zvona

Nebo blista, vatre plamte,

U srcu se muči zaslijepljujuća ekplozija.

Sjaj se bori i trg da izađe van, njegovi razmjeri su veliki,

Bolje je ne gledati i ne misliti, sakriti lice među latice...

Ne zadržavati, ne gasiti, ne srušiti,

Čini se, da sam našla sve što trebam.

Cijeli svijet će se na trenutak prestati vrtjeti,

i gledat će a neće se nagledati, i disat će a neće se nadisati,

Nećemo prekinuti tišinu,

ispuštajući sjaj...

Možda je ovo samo nova fatamorgana, kratkotrajna i slatka

iluzija,

Ali pustinja je iznenada nestala,

preda mnom je ocean:

Valovi i galebovi, nebo i vjetar nade,

Ali pojim se dodirnuti vodu.

Cijeli svijet će se na trenutak prestati vrtjeti,

i gledat će a neće se nagledati, i disat će a neće se nadisati,

Nećemo prekinuti tišinu,

ispuštajući sjaj...

Dlanovi će se spojiti i vrijeme će zbog njih stati,

I čarolija neće nestati, i tajne neće nikad presušiti,

Čisti nektar sunčanih snova i želja,

Dvije šarene slamkice u tankoj čaši...

Zaustavi se na tren, želim ostati ovdje,

I gledati a ne nagledati se i disati a ne nadisati se,

Nećemo prekinuti tišinu,

ispuštajući sjaj...

Na sreću ili na žalost, svako srce dobije svoju zlatnu strijelu,

Zalasci sunca, zore i zrake u kutovima sjajnih očiju,

pogledi se susreću, zatvara se krug

I perce tiho lebdi na vjetru...