Sally hoda po ulici ne gledajući niti pod.
Sally je žena koja više ne želi ratovati,
Sally je previše trpila,
Sally je već vidjela što ti se može natovariti.
Sally je već bila kažnjena
za svaku svoju nepreznost i slabost,
za svako nevino milovanje
dano da se ne osjeti jad.
Slušaj kako vani kiša pada,
slušaj kakav lijep zvuk.
Sally hoda po ulici sigurna ne misleći o ničemu,
sad već gleda ljude na drugi način.
Daleko su ti trenuci
kada je jedan pogled izazivao izgred,
kada je život bio lakši
i mogle su se jesti i jagode.
Jer život je drhtaj koji odleti
sve je ravnoteža nad ludošću, ludošću.
Slušaj kako vani kiša pada,
slušaj kako lijep zvuk.
Ali možda, Sally, baš ovo je smisao, smisao, tvoga
lutanja;
možda baš se mora na kraju osjetiti loše
Možda na kraju ove tužne priče
netko će naći hrabrost
oduprijeti se osjećaju krivnje
i obrisati ih iz ovoga putovanja;
živeći uistinu svaki trenutak
sa svakom smetnjom,
i kao da je posljedni.
Sally hoda po laganoj stazi, već je večer,
pale se svijetla i lampe,
svi ljudi trče doma pred televizor;
i jedna misao joj prolazi kroz glavu:
" Možda život nije bio sav izgubljen,
možda je nešto spašeno,
možda uistinu nije sve bilo pogrešno.
Možda je bilo pravo tako,
možda, ali možda, ma da!"
Što hoćeš da ti kažem?
Čuj kakav lijep zvuk.