Kroz nemiran sumrak,
dim cigareta,
u zrcalu se odražava plamen svijeće.
Sjedim za stolom.
Na stolu pištolj.
Igram igru za jake muškarce.
Smijem se sama sebi.
Crtam si brkove.
Ti ne znaš kakva sam ja zapravo.
Ja sam energija eksplozije
Ja sam jeka oluje.
Zasada nisam opasna,
ali to je samo zasada.
Ti još uvijek ne znaš koliko će sve to
postati ozbiljno.
Ostalo mi je još dva sata do zore,
I još jedno neriješeno pitanje:
Tko smo mi?
Neznanci iz različitih svijetova?
Ili smo mi možda,
slučajne žrtve
spontanih nagona?
Znaš kako je to teško
povući okidač,
ovaj svijet
je tako dobar jednu sekundu do eksplozije...
Jučer si nehotice
izgubio svoju sjenu,
I danas umjesto tebe, ona gostuje kod mene,
Malo ćemo se poigrati
ovdje u tami:
Pištolj, ja i sjena
Pokušaj shvatiti...
Ja, nažalost, ne znam
Koliko je sve ovo ozbiljno.
Tvoja mi sjena, nažalost ne može odgovoriti
na to lako pitanje:
Tko smo mi?
Neznanci iz različitih svijetova?
Ili smo mi možda,
slučajne žrtve
spontanih nagona?
Znaš kako je to teško
povući okidač,
ovaj svijet
je tako dobar jednu sekundu do eksplozije...
Kaznit ćemo jedno drugoga
Najvišom mjerom očaja,
Da bi istjerali tu večer iz sjećanja...
Ovdje je samo jedan metak,
Ne brini se,
Vrtim cilindar,
I ovaj metak je samo moj...
I sad mi je potpuno jasno koliko je sve ovo
ozbiljno,
Zato što je tišina isto odgovor na moje
apsurdno pitanje:
Tko smo mi?
Neznanci iz različitih svijetova?
Ili smo mi možda,
slučajne žrtve
spontanih nagona?
Znaš kako je to teško
povući okidač,
ovaj svijet
je tako dobar jednu sekundu do eksplozije...
Tko smo mi?
Tko smo mi?