Thalía:
Kakva ironija
da se noć može ujediniti s danom
da bi se rijeke spojile s morem
kakva ironija
da mi još uvijek ne možemo
Carlos:
Kakva ironija
da sam tvoj, a da ti nisi moja
da sam tužan jer osjećam toliku radost
kakva ironija
da bi nas čak i sreća boljela
Thalía i Carlos:
Nije isto željeti te pustiti
kao pokušati te prestati voljeti
ako s neba pada kiša
i cvijeće se rađa iz zemlje
kako ljubavi mogu biti zabranjene
Thalía:
Koliko god te želim
iščupati iz svog života, više ne mogu
moji jauci su nijemi bez tvojih prstiju
i više ne mogu nastaviti
zamišljati tvoja usta u tuđim poljupcima
Carlos:
Koliko god te želim
iščupati iz svog života, ne postoji način
ljeto, jesen, zima i nikada proljeće
i više ne mogu nastaviti
da je lako bacio bih novčić
Thalía:
Kakva ironija
vidjeti ljubav kako preklinje sreću
imati te blizu, a ne moći imati tee
kakva ironija
da bi nas čak i sreća boljela
Thalía i Carlos:
Nije isto željeti te pustiti
kao pokušati te prestati voljeti
ako s neba pada kiša
i cvijeće se rađa iz zemlje
kako ljubavi mogu biti zabranjene
Thalía:
Koliko god te želim
iščupati iz svog života, više ne mogu
moji jauci su nijemi bez tvojih prstiju
i više ne mogu nastaviti
zamišljati tvoja usta u tuđim poljupcima
Carlos:
Koliko god te želim
iščupati iz svog života, ne postoji način
ljeto, jesen, zima i nikada proljeće
i više ne mogu nastaviti
da je lako bacio bih novčić
Carlos:
Koliko god te želim
vidjeti kako dolaziš
kao što prosinac
čeka siječanj
Thalía:
Kalendar
zaboravlja da te čekam
i iako ne plačem
na mom prozoru pada pljusak
Thalía:
Koliko god želim
moji jauci su nijemi bez tvojih prstiju
Carlos:
I iako ne plačem
na mom prozoru pada pljusak
Kakva ironija!