Krijem trag, ćutim strah
svaki put kad odlaziš,
Nevrijeme uvijek naslutiš.
Dodir tvoj, oštar trn,
tek da me napomene
da sam te izgubio za tren.
A krivi su ljudi što nas
dvoje stalno idemo
na pogrešne strane, bez
nade da igdje stignemo.
Ljubim druge, gubim dane,
sebi žive kopam rane.
Bacam te u ruke njegove.
Nisam sretan kad te izdam,
niti hrabar, to tek nisam,
da te čuvam, da te zadržim
prije nego te izgubim.
Lagan let, težak pad,
tu pred tvojim ponosom.
Više nisi moja s razlogom.
Osmijeh blag, topla riječ
još me gore razboli.
Samom sam sebi najgori