Otrovni hrast, nešto dječje hrabrosti
Kad je telefon bio limenka na uzici
I kad bih zaspao dok bi mi ti još uvijek nešto pričao
Rekao si da se ne bojiš umrijeti
Na slikama si bio obučen u žensku odjeću
Jesu li te posramili, zašto bi ih zaključao u ladicu?
Mislim da te nikad nisam volio više
Onda, kad si se okrenuo
Kad si zalupio vratima
Kad si ukrao auto
I vozio prema Meksiku
I pisao nevažeće čekove
Samo da si napuniš ruku
Bio sam dovoljno mlad, još sam vjerovao u rat
Pa, neka se pjesnici plačem sami uspavljuju
I sve njihove ganutljive riječi pretvorit će se u paru
Ali ja sam jedna stanica
na jeziku zmije otrovnice
Blatno je polje gdje je bio vrt
I drago mi je da si umaknuo
Ali ja sam zapeo ovdje
Odjeća mi je skroz mokra
Od suza tvoga brata
I nikad nisam mislio da je ovaj život moguć
Ti si žuta ptičica koju sam čekao
Kraj nepomičnosti
Bio sam kipić
Sad sam totalno pijan na klupi od klavira
I kad pritisnem tipke
Sve se vrati unazad
Zvuk samoće čini me sretnijim