Gledaš zaigranu djecu,
dan koji dostiže večer.
Sjena na tvom licu ostaje
uvijek malo duže.
Preko dvorišta, iznad zemlje
zima sprema svoj dolazak,
još pola godine do ljeta,
isto vremena kao kad
su glasovi sa stepeništa,
tvoj odlazak nagovijestili.
Nevine oči pitaju,
vraća li se on ikada nazad?
Sjeverna ljilja,
ne budi zabrinuta,
to, što istina je danas,
sutra odnosi sa sa sobom.
Sjeverna ljilja,
digni opet glavu gore,
i zgrabi svoju priliku,
ne može se ovdje učiniti ništa više.
Malog dječaka gledavaš,
njega u krevetu pokrivaš.
Pored već sestra spava.
Dječji bijeli san.
Za njih bi sve dao,
zbog njih bi dao život.
I ako je tvoja tuga velika,
tako je i tvoja ljubav također.
Ništa oko toga ne možeš učiniti
što svijet donese.
Ali tvoja loza je jaka,
i tvoje cvijeće još je tako lijepo.
Sjeverna ljilja,
ne budi zabrinuta,
to, što istina je danas,
sutra odnosi sa sa sobom.
Sjeverna ljilja,
digni opet glavu gore,
i zgrabi svoju priliku,
ne može se ovdje učiniti ništa više.
Njega često tražiš u noćnom mraku,
rame, glas koji tješe.
svejedno ti znaš, da ako bi on bio prisutan,
između vas divljina bi bila,
u kojoj bi oboje samo vode bilo žedno.
Sjeverna ljilja,
ne budi zabrinuta,
to, što istina je danas,
sutra odnosi sa sa sobom.
Sjeverna ljilja,
digni opet glavu gore,
i zgrabi svoju priliku,
ne može se ovdje učiniti ništa više.