Pričao mi jednom stari,
o Zagrebu, kojeg nema,
o ljudima, što su bili,
pa ostali uspomena.
Kad je Sava bila čista,
neki su je, kaže, pili,
o curama sa Gornjeg grada,
i o nekupljenoj vili.
Tješio se, jer u meni,
nije vidio dječaka,
koji pazi kako gazi,
kao oni s Pantovčaka.
Sve se tako brzo mjenja,
a na svijetu ništa novo,
a od svega, što je prič'o
zapamtio sam i ovo.
Ja zbog žena nisam htio,
al' zbog Dinama sam pio,
zbog Dinama, kad je gubio.
I okrenu tada glavu,
zagleda se u daljinu,
kao plave voljeli smo,
jedino još domovinu.
A Sava i noćas teče,
'ko zna, otkud stari gleda,
kao Zagreb on je bio,
lomiš ga, a on se neda.
Zato pustite dječake,
nek' pjevaju, što ih volja,
neće ova Lijepa naša,
bez Dinama biti bolja.