dan se spustio iza grada,
na prozorskoj daski, već drugi sat,
iznad gradskog vrta gledam prigušena svjetla,
moj um kao do vrha puni pehari,
ako se pomaknem, oni će se proliti.
ja sam kao kip, na svom mjestu,
mirno, na svom mjestu
ostali kližu pored mene hitajući
kao oblaci oni se kreću, ja ne,
oni plešu svoj oblik mijenjajući,
oni se mijenjaju kao oblaci, samo ja ne,
oni traže odgovor za svoje postojanje,
naprijed putuju, ja ne,
ja sjedim samo mirno i gledam
kad se oblaci kreću, ja ne,
ulica se puni potrošačkim stopama,
poštanski sandućić neplaćenim računima,
sa mojeg prozora dižu se stepenice do neba
sunce želi njima uzdići se,
grad se budi u svako doba u žurbi
ne želim više znati kuda dalje idem,
zaboravljam vrijeme, gradim kolibu u svojem umu,
tamo se skrivam, odmaram sad.
drugi kližu pored mene hitajući
kao oblaci oni se kreću, ja ne,
oni plešu svoj oblik mijenjajući,
oni se mijenjaju kao oblaci, samo ja ne,
oni traže odgovor za svoje postojanje,
naprijed putuju, ja ne,
ja sjedim samo tiho i gledam
kad se oblaci kreću, ja ne,
želim samo osjetiti sunce na svom licu,
prije posljednjeg zalaska,
želim samo osjetiti sunce na svom licu,
prije posljednjeg zalaska,
vrijeme je siguran pratitelj,
slijepih najbolji vodič,
i ne nadam se na mojem putovanju ničem drugom do sreći