Pjesme se ne pišu,
već se same rađaju.
To su stvari koje se događaju
oko nas svakoga dana.
Dovoljno je skupljati pjesme,
evo jedne za tebe,
za tebe koja si uvijek komplicira život
i nikad se ne smije.
Pjesme su Cigani, one kradu poeziju,
One su prevara poput tableta za sreću.
Pjesme ne liječe ni ljubav ni bolesti,
ali liječe onu malu bol
zbog koje postojimo.
Proći će, proći će.
Ako postoji dječak s gitarom,
baš poput tebe, u gradu,
da gleda na ovaj život koji stoji na mjestu
koji nas ubija iluzijama
i starinom pjesama.
Proći će iznad nas,
bit ćemo u banci prije ili kasnije,
sa "zašto?" i "tko zna?".
I s tjeskobom bogatoga siromaštva,
govoreći o ljubavi koje u tebi nema,
pjevajući pjesmu koju ne znaš
jer si ju izgubila u sebi.
Samo se sjeti:
Proći će...
U svijetu automobila
i velike brzine,
za onoga tko uvijek stiže posljednji,
i kojemu se govori "zbogom",
za onoga tko se zabija u različite prepreke,
pjesme su krijesnice
koje pjevaju u tami.
Proći će, prije ili kasnije,
ova mala bol koja je u tebi,
u meni, u nama,
zbog koje se osjećamo poput mornara.
Na milost i nemilost vjetra i nostalgije,
pjevajući pjesmu koju ne znaš,
ali ta mala bol, bila to mržnja ili ljubav,
proći će,
proći će, proći će.
Čak i ako samo pjevaš "la, la, la",
proći će, proći će,
i pjesma će biti od koristi
ako tvoja mala bol,
bila to mržnja ili ljubav,
prođe.