Pričao sam s damama niz šetnicu
Opio sam se tetovažama koje su mi otvorile svijet pred očima
Razumijevao otvorena vrata
Razmršenom tkanju onoga koliko bi sutra dobro moglo biti
Bio sam uronjen u eliksir da otupi moju bol
I crne i bijele misli su se sve poklonile preda mnom
Dok sam hodao njihovim neosvjetljenim hodnicima
I slab koliko jesam, ti si kao anđeo što stoji pored mene
Kad tuga prozove moje ime
Znam da ništa ne ostaje isto
Pričao sam s ljudima visokoga ugleda
U sobama toliko bijelim i duša mi je tamnila od njihovih riječi
Meko slatko kao usne što ljube
Kaleidoskop s nimalo ikakve utjehe
Riskirao sam svoj dio sa sudbinom i sve
Bez ikakvih predumišljaja o besmrtnosti
Bacio sam kocku ne kompromitiran
I izgubljen koliko jesam, ti si moj dobri Samaritanac
Kad tuga prozove moje ime
Znam da ništa ne ostaje isto