Bila jednom u velikom gradu velika zbrka
Postavljena je nezamislivo lijepa predstava
Svi su se lijepo zabavili, mada je postojao izuzetak
Mlada dama u prvom redu nije marila ni za što
Čak ni za to, što je pjevač pjevao samo za tu damu
I kad ej gubio razum zbog nje, smijala se, pljeskala
U drugome činu pjevač je pjevao mnogo opreznije
Mlada dama bila je jednako neozbiljna
Do trenutka, kad odjednom, iznenada usred predstave
pale su riječi:
Ne izvodi, mila, ne izvodi
Jer nije s tobom opet baš toliko čudesno
Nije odjednom, mila, nije odjednom
Nije odjednom da ćeš rastopiti led moga srca
Drugi put pozvan sam bio na otvorenje
Izložbe kasno noću u dobokim podrumima
Jesu li to bila platna majstora Jana ili Kantene
Ne mogu se sjetiti
Bile su tamo velike slike, šarena platna
Čudnih skica neskromnih žena
Srećom, da je bilo i mrtvih priroda
Ne izvodi, mila, ne izvodi...
Bio je još jedan trenutak, kojeg neću zaboraviti
Bila je jedna sanjiva večer i jalove nade
Zbog djevojke na kraju dvorane nalik ruži
Čiji ples u mome srcu zauvijek je narušio mir!
Tada se neobičan, nevjerojatan događaj zbio
Ni sam ne znam kako je to bilo
Teško se sjetiti
Samo jedno još pamtim
Kako sam joj pjevao:
"Usne šute, duša pjeva
Usne šute, svijet odjekuje"
Ali djevojka nije slušala
Plesom se već zabavljala
U plesu je nekome zapjevala nešto što toliko pamtim:
"Ne izvodi, mili, ne izvodi
Jer nije s tobom opet baš toliko čudesno
Nije odjednom, mili, nije odjednom
Da ćeš rastopiti led moga srca"
Ne izvodi, mila, ne izvodi
Jer nije s tobom opet baš toliko čudesno
Nije odjednom, mila, nije odjednom
Nije odjednom da ćeš rastopiti led moga srca!