Ja noćas oblačim onu košulju od svile,
Na njoj su nekad znam, tvoje male ruke bile.
Naš dom se grije hladnom vatrom s kamina.
Na zidu pišem tvoje ime ostacima karmina tvog.
Nema čega nema, puna soba uspomena,
A ja moram osmijeh tvoj da gledam na drugoj.
Nema čega nema, u muzeju uspomena,
Al' ništa mi ne vrijedi, ti tuđa si žena.
Kroz iglu provlačim tvoju kosu mjesto konca,
Da srce sašijem da ne traži više krivca.
Moj san se mrvi k'o prvi osmijeh s lica tvog,
Ja ne sumnjam, dobro znam -
Ljubav je ubica moj...