Nekako s proljeća,
Uvjek meni doluta
Neka čežnja tamna,
Tiha mudrost davna.
Spuštam ja stare kofere
Na perone sudbine,
To je miris zrelih godina,
Moja kaput baš je težak,
najdraža.
Nekako s proljeća,
Ja se sjetim starih drugova.
Probude se u meni
Svi derneci pijani.
Tad nosim stare cipele,
one znaju moje ulice.
To je boja crnoponoćna,
Moje koraci baš su teški,
najdraža.
I opet taj osećaj samoće,
Kad neće nikog mene krene i hoće.
I opet mrakom svoje pjesme bojim,
pijan od želje za usnama tvojim.
Sav sam ti od ludila,
Nekako s proljeća.
Nekako s proljeća,
Sjeti mene nepravda,
Na pobede, poraze,
I sve lažne obzire.
Napravim račun praštanja,
Popijem pusta maštanja.
To je ukus ljepog kajanja.
Moji kapci baš su teški.
najdraža.
Nekako s proljeća,
Noć mi oči otvara.
Nemam san da uhvatim,
Nema dana da ne izgubim.
A hoću da te vodim ja,
Tragom sunca, jugom maslina,
To je dodir tvojih bedara.
Moja duša, baš te voli,
najdraža.
I opet taj osećaj samoće,
Kad neće nikog mene krene i hoće.
I opet mrakom svoje pjesme bojim,
pijan od želje za usnama tvojim.
Sav sam ti od ludila,
Nekako s proljeća.
Sav sam ti od ludila,
Nekako s proljeća.
Sav sam ti od ludila,
Bez tebe, s proljeca.