Zovem te, a u sebi molim da se ne javiš.
I hrabrosti imam samo poruku da ostavim.
Možda ju sačuvaš i kad pomisliš na mene,
možda ju čak i preslušaš.
Ostavit ću ti jedan uzdah i dvije riječi..
Nedostaješ zauvijek...
Zatreperi duša kad te se sjetim,
pred očima život prođe i sve proleti.
Koliko čovjek može podnijeti,
kad sreću s nekim želi, a ne dijeli.
Koliko čovjek može podnijeti,
koliko čovjek može podnijeti,
kad sreću s nekim želi, a ne dijeli..
Koliko čovjek može podnijeti.
Život svoju priču piše,
po stranicu svakim danom.
Sreću piše, tugu ne briše,
kad o tebi mislim stalno.
Koliko čovjek može podnijeti,
kad sreću s nekim želi, a ne dijeli.
Koliko čovjek može podnijeti,
koliko čovjek može podnijeti,
kad sreću s nekim želi, a ne dijeli..
Koliko čovjek može podnijeti.
Nedostaju oči tvoje,
pogled što snove krade.
Ta dva oka crne boje,
za njih samo duša znade.
Od ljubavi osta žudnja,
svake noći što se javlja.
Jutrom opet nova slutnja,
duša ne zaboravlja.
Od ljubavi osta žudnja,
svake noći što se javlja.
Jutrom opet nova slutnja...
Zovem te, a u sebi molim da se ne javiš.
I hrabrosti imam samo poruku da ostavim.
Možda ju sačuvaš i kad pomisliš na mene,
možda ju čak i preslušaš.
Ostavit ću ti jedan uzdah i dvije riječi..
Nedostaješ zauvijek...