Hteo sam da ti napišem par različitih stihova.
Onih,punih ljubavi i prašine...
Večitih rima,doslednih i goruće hitnih.
U kojima glavni junak,večito ostaje sam!
Stihova raštrkanih,a opet jasnih i razgovetnih
Da ih osećanjem brzo shvatiš.
Na ivici ambisa,gde je rizik je najveći,
Najvišoj tački koja u Srcu postoji.
I ako me tu uhvati vrtoglavica,zbog te visine,
Na liticama linija tvog dlana.
Zamoliću te tada da ga zatvoriš i poželiš mi sreću.
Osetićeš na njemu trenutak kada će moje srce stati!
Zadrži dlan zatvoren,
neće me biti strah!
Zatim ga otvori
i pogledaj u njega.
Zenice tvojih očiju,
videće cenu koju sam platio,
da ne bih bio samo još jedna,obična linija na tvome dlanu.
Zamoliću te tada da zatvoriš dlan i poželiš mi sreću.
Osetićeš na njemu trenutak kada će moje srce stati...