Jedrim dolje iza sunca,
Čekam svog princa da dođe.
Molim za iscjeljujuću kišu
Da mi obnovi dušu iznova.
Samo nikogović u bijegu
Kako sam dospio ovamo?
Što sam učinio?
Kad će se uzdići sve moje nade?
Kako ću ga prepoznati?
Kad pogledam u oči svoga oca.
Oči moga oca.
Kad pogledam u oči svoga oca.
Oči moga oca.
Onda svjetlo počne sjati
I čujem one drevne uspavanke.
I dok gledam kako ovaj nasad raste,
Osjećam kako mi se srce prelijeva.
Gdje da nađem riječi za reći?
Kako da ga podučim?
Čega da se igramo?
Malo po malo, shvatio sam
Tad ih trebam,
Tad trebam oči svoga oca.
Oči moga oca.
Tad trebam oči svoga oca.
Oči moga oca.
Onda se oštri rub pojavi
Kroz daleke oblake suza.
Ja sam kao most koji je voda odnijela:
Moji su temelji bili od gline.
Dok mi duša klizi dolje da bi umrla.
Kako sam ga mogao izgubiti?
Što sam pokušavao?
Malo po malo, shvatio sam
Da je on bio ovdje uz mene;
Pogledao sam u oči svoga oca.
Oči moga oca.
Pogledao sam u oči svoga oca.
Oči moga oca.
Oči moga oca.
Oči moga oca.
Pogledao sam u oči svoga oca.
Oči moga oca.