U ljetnom parku je zima,
U ljetnom parku koncert,
Sve će započeti upravo sad.
Žao mi je što nema gledatelja,
A orkestar je prekriven snijegom,
Gluhim kao pamuk snijegom,
I sonata se gotovo ne čuje.
Glas violine zvuči
Kao staklo o staklo,
I nemoguće je odvojiti trubu
Od usana pokrivenih snijegom.
A u svakoj noti pjeva ljeto,
I sa sobom mami (doziva) ljeto,
I sonata se gotovo
ne čuje.
Čas sonata poleti
Poput jata odmrznutih ptica,
Čas pada pod noge,
Poslušno kao snijeg.
Za nikoga...
A njihov zanos u očima
Ne možemo već razumjeti,
Ne možemo im već pomoći,
I primorani smo lagati.
I opet prolazim mimo,
Prolazim i gledam u stranu,
I sonata se gotovo
ne čuje.