Daleko vodi,
daleko vodi,
ova ružolika cesta
Daleko vodi ova ružo-lika cesta,
koja je zajednički na zemlji sagrađena,
napravili smo na kraju ceste kuću tako zgodnu,
koja je zajednički u noći bila oslikana
u kojoj sam pokušala učiniti svoj dom.
Dozvoli mi ići, daj mi da idem
otvaram vrata, ne mogu disati
daj mi da idem,
ja ovdje ne pripadam,
moj dom nije ovdje,
moj dom nije ovdje.
Razumijem ako ne dobijem tvoj oprost
ali ovdje ne mogu biti dulje,
naša ružolika cesta dalje ne vodi,
previše njeni trnovi bodu,
sada, izručila bi ključ.
Daj mi da idem, daj mi da idem
otvaram vrata, ne mogu disati
daj mi da idem,
ja ovdje ne pripadam,
moj dom nije ovdje,
moj dom nije ovdje,
moj dom nije ovdje,
moj dom nije ovdje.
Požaliti ću možda to jednog dana,
na strani ceste sebe ću naći,
požaliti ću sigurno jednog lijepog sunčanog dana
ali zlato, ja moram ipak ići.
Moj dom nije ovdje,
moj dom nije ovdje.
Daj mi da idem, daj mi da idem
otvaram vrata, ne mogu disati
daj mi da idem,
ja ovdje ne pripadam,
moj dom nije ovdje, daj mi da idem
moj dom nije ovdje, daj mi da idem
moj dom nije ovdje, daj mi da idem
moj dom nije ovdje,
moj dom nije ovdje.
Moj dom nije ovdje.