Sjeta ima valove kao more,
Tjera te da odlaziš zatim da se vraćaš, polagano te ljulja...
Sa sjetom možeš polagano plesati,
Možeš je grliti u tišini i potpuno osjetiti u sebi...
Osjetiti da ti je blizu, čak i daleko
I putovati a da se ne pomakneš s mjesta
I živjeti drugim životima...
Osjećati se kao da letiš u avionima
U sjajnim brodovima,
U vlakovima koje vidiš da prolaze...
Ima vruću i crvenu svjetlost poput sutona
nekog ranjenog dana koji ne želi nikad umrijeti...
Čini se gotovo poput sreće, poput duše koja odlazi,
Sna koji se miješa sa stvarnošću
Možeš je zamijeniti s tugom ali samo duša zna
da će joj i bol biti potrebna...
I na trenutak se zaustavi da utješi plač
ranjenog svijeta koji ne želi nikad umrijeti...
I gubi se u dinama pustinje,
Među valovima otvorenog mora
Čak i u ovom gradu...
I osjećaš da sve možeš oprostiti,
Da je uvijek sve jednako
To jest, da se sve može promijeniti
I stojiš u tišini i slušaš
I osjećaš da može biti slatko
umrijeti jedan dan...
U vrućoj i crvenoj svjetlosti sutona
jednog ranjenog dana koji nikad ne želi umrijeti...
Čini se gotovo poput sreće, poput duše koja odlazi,
Sna koji se miješa sa stvarnošću
Možeš je zamijeniti s tugom ali samo duša zna
da će se dogoditi čak i bol...
I na trenutak se zaustavi da utješi plač
ranjenog svijeta koji ne želi nikad umrijeti...