Previše dugo bila sam daleko
i zaista previše rano sam zatvorila dvorišna vrata doma
u prošlost unatrag se ne može, to sam naučila,
ostaloga ne baš puno.
Otvrdnule kruhove života u svoj ruksak pakiram,
od njih dovoljno na svom putovanju ću imati,
ne želim mnogo toga ostaloga odavde sa sobom,
nisam od grada dobila što sam išla tražiti,
samo vještinu, osjećaje u meni skrivajuće
i to moju pticu proždire i umara,
taj proračunati cirkus to iscrpljuje.
Glavne ceste rubom natrag ka domu idem,
moj um je konačno miran,
tamo ždralovi pozdravljaju me pjevanjem,
skoro kao da bi znali razlog mog povratka,
glavne ceste rubom natrag ka domu idem,
i težak je mog srca jaram,
nada samo prati tu staru cestu,
koja još tamo, mojoj domu-kolibi vodi.
Spustila se djevojka se do ceste,
hoda nesretnica tim gradskim cestama,
njena radost čežnja za domom.
Rekoh, izbjegavaj grada galamu,
njegovu radost, njegovu žalost,
budi mudra i pažljiva, tamo podsmijeh je skriven,
idi već jednom, požuri kući,
gdje tvoja braća čekaju, svoje sestre oka zjenicu,
i prije no mjesec bude na trećini
ždralovi će pjevati, polja će nicati,
od vrata doma ići ćeš opet?
Glavne ceste rubom natrag ka domu idem,
moj um je konačno miran,
tamo ždralovi pjevaju prepoznavajući me,
skoro kao da bi znali razlog mog povratka,
glavne ceste rubom natrag ka domu idem,
i težak je mog srca jaram,
nada samo prati tu staru cestu,
koja još tamo, mojoj domu-kolibi vodi.