Luda,
zovu me moji prijatelji,
koji su samo svjedoci,
moje površne ljubavi.
Luda,
ne znaju što osjećam,
ni kakva grižnja savjesti
je sakrivena u meni.
Moram s radošću
prikriti svoju tugu,
i učiniti da iz moje glave
noćne more pobjegnu.
Moram ugušiti smijeh,
muku koja me proždire.
Kada moje srce plače,
moje usne trebaju se smijati.
Ako ja jednog čovjeka prezirem,
moram hiniti ljubav,
i divljenje kada je glup,
i ako se kukavički boji.
Ja nisam pripadala,
okruženju u kojem sam sada,
zaboravila sam što sam bila,
zaboravila sam ono što jesam.