Lisa Lill, ti skrećeš pogled prema ulici,
Prema pločniku i uvelom lišću,
A zrak što ga udišeš težak je
I ima okus starosti i smrti.
Ono pada s grana lipe,
A ti se smrzavaš i ne vidiš ništa,
No znaš na kojem si putu i kamo ideš,
Idi sad, Lisa Lill, idi putem do kraja.
Hodaš tako tiho po šumi,
Koja se stapa s tvojom kosom,
A najsumornije boje sumraka
Bore se s kišom koja udara.
No tad začuješ odozgo iz sivila,
Pticu koja šapće s vjetrom,
I znaš da sad moraš otići,
Idi sad, Lisa Lill, idi putem do kraja.
Ponekad vrijeme ima džepove,
Da u njima sakriješ svoje promrzle ruke,
Trenutak topline,
Trenutak života.
Lisa Lill, gore si u odaji
A sve izgleda tako prljavo i skučeno,
Sjedneš pokraj klavira
I želiš zasvirati za ljubav i vjeru.
No na tipke padnu suze,
Koje oplakuju sve što ćeš danas ostaviti,
Boli, ali ne smiješ oklijevati,
Idi sad, Lisa Lill, bit će gore ako ostaneš.
Lisa Lill, ti sviraš svoj tango,
Ti živiš svoj Sjevernjački blues,
A srce ti skače i leti,
I nikad ne nalazi mira.
Lisa Lill, sad trebaš biti skromna,
Sviraj snažno, sviraj sada,
Za majku na nebu, za djecu koja će doći,
Idi sad, Lisa Lill, odi putem do kraja – van.
I tako sami na ulici,
Žive za sebe same kao i prije,
Osjetiš li to u prsima,
Pa ipak si još čovjek?
Crta je već nacrtana,
Lisa Lill, šume žude za tobom,
Sve je sad pred tobom,
Svijet čeka da ti se pokaže.
Lisa Lill, ti skrećeš pogled prema nebu,
I nadaš se da će sunce ponovo zasjati,
A ja obećajem da će uskoro biti bolje,
Idi sad, Lisa Lill, idi putem prema kući,
Idi sad, Lisa Lill, idi kući.