Selo u dnu doline
Kao izgubljeno, gotovo nepoznato
Ovdje, u zvjezdanoj noći
Novorođenče nam je darovano.
Jean-Francois Nicot mu je ime.
Ima obraščiće nježne i rumene
U crkvi, fin mali čovječe,
Sutra ćeš se krstiti...
Jedno zvono zvoni, zvoni
Njegov zvuk u odjeku odjekuje
Govori svijetu koji se čudi:
"To je Jean-Francoisa Nicota"
To je za dobrodšlicu jednoj duši
Cvijetu koji se otvara danu
Jedva, jedva jedan plamen
Još slabašan koji traži
Zaštitu, nježnost, ljubav...
Selo u dnu doline
Daleko od cesta, daleko od ljudi
Ovdje, devetnaest godina kasnije
Srce u bunilu, Jean-Francois
Za ženu uzima ljupku Elise
Bijelu poput cvijeta jabuke
Pred Bogom, u staroj crkvi
Na današnji dan oni su se vjenčali...
Sva zvona, zvone
Njihov zvuk odjekuje u odjeku
Čudesna kruna
Vjenčanju Francoisa Nicota
"Jedno srce, jedna duša",
Kaže svećenik, "i zauvijek
Budi čisti plamen
Koji se uzdiže i koji govori
O veličini vaše ljubavi."
Selo u dnu doline
Dani, noći, vrijeme je prošlo
Ovdje, u zvjezdanoj noći
Srce je zaspalo, Francois je umro...
Jer svako je tijelo kao biljka
Ono je poput cvijeta u polju
Nametnici, zrelo voće, buketi i vijenci
Konačno, sve uvene...
Zvono zvoni, zvoni
Ono pjeva kroz vjetar
Neumoljiv i monoton
Ono ponavlja živima:
"Ne strepite duše vjerne
Bog će Vam dati znak jednog dana!
Naći ćete se pod njegovim okriljem
S vječnim životom -
Vječnost ljubavi..."