U kavani Levante između aplauza i smijeha,
Pjevala je Zarzamora;
Prišili su joj taj nadimak jer su govorili da ima
Oči poput kupine.
Petljala je prvo s trgovcem, i ole,
Poslije je pripala markizu
Koji ju je prekrio briljantima, i ole,
Od glave do pete.
Ljudi su se pitali nije li od leda,
Jer od muškaraca je pravila budale,
Sve dok jedne noći, bijesnu od ljubomore,
Nisu vidjeli uplakanu Zarzamoru.
Što je Zarzamori
Da u svako doba
Plače i plače po kutkovima,
Ona koja se uvijek smijala
I hvalila da lomi srca?
Pokušala je osjećati sklonost
I upoznala je nježnost
Što ju nosi i vodi
Ulicom boli.
Njezine flamenco-točke u barovima
Uporno prate u kasne sate
Jer silno žele
Znati o nesretnoj ljubavi
Koja je začarala Zarzamoru.
Kad otkucala je ponoć, pjesmu tuge
Plakala je Zarzamora,
Ali nitko nije davao povoda niti sitnice koji su znali
O toj izdajničkoj boli.
Ali jedne noći u Levanteu, i ole,
Došla ju je tražiti jedna žena;
Kad su stale jedna pred drugu, i ole,
Tko zna što su si rekle.
O onome što su govorile nitko nije znao,
Samo ono što je Zarzamora rekla plačući
U tužbalici koja je ljude ganula
I postala poznata.
Što je Zarzamori
Da u svako doba
Plače i plače po kutkovima,
Ona koja se uvijek smijala
I hvalila da lomi srca?
On nosi vjenčani prsten,
Došli su mi reći,
Ali ja sam već bila poljubljena
I bilo je prekasno za mene.
Neka objave moj grijeh
I krivnju koja me proždire
I mogu svi okrenuti leđa
Kad saznaju o nesretnoj ljubavi
Što je začarala Zarzamoru.