Ti prezireš svoju mladost,
krasnu plavu kosu mladića
loja se spušta poput života,
ponad pokreta tvojih vjeđa.
Ti prezireš sve koje ljubav
stubokom čini drugačijima.
Ti ljubav radije izjavljuješ
velikim buketima mržnje.
Ti nisi siguran da si dobro,
ali to nikada nećeš priznati.
Činiti ono o čemu sanjamo,
samo to se računa, zar ne?
Čarobnjaci novoga doba
najbolje znaju lagati,
stvarati lijepe uspomene
ubijajući poneko sjećanje.
Tvoju prijatelji su dobri, ali nešto ipak znaš,
nešto što oni unatoč silama tame na znaju.
Svi skupa, neumorno igrate, zasićena djeca
koja sablasno titraju i kimaju u ritmu muzike.
Prisjećaš se svojih ljubavi
i svih onih koje si jebavao.
Kako su svi izgledali sretni
jer su te uspjeli kušati.
Popio si jednu čašu previše,
ali morao si dovesti u red
sva ta osjećanja izazvana
životopisnim snoviđenjima.
Pijanstvo je laki lijek za dušu koja boluje
suočena s opetovanim životnim tegobama.
Plešeš, nijem, uz prijatelja koji zna što reći,
urazumiti te, kada horde suza nahrupe.
Ne znaš ni za jedan drugi put do zaborava,
te težine usamljenosti koja te ne napušta.
Ne znaš zašto, ali ono što tvoje srce želi
samo te vodi do tvojih strahova i napušta.
Misliš li da je nakon svega ljubav moguća?
Jedini način da saznamo je početi iznova.
Vještina ljubavi je apstraktni objekt ovisan
o čežnjama nesrećnika koji žude biti dotaknuti.
Ima već četiri dana kako nisi oka sklopio;
u tvojoj glavi glazba odzvanja, budi te.
Kao da je tvoja bol podloga za simfoniju.
Može li biti da je to udžbenički znak ludila?
Prisjećaš se svoje bake, kažeš da te voljela.
Pred oči ti dolaze njezine mokre pelene.
Mala je razlika između početka i kraja,
ali je olako prihvaćaš suočen sa smrtnosti.
Pogledavaš svoju odjeću, tu besprijekornost
koju odašilješ lako, poput nadarena djeteta.
Kažeš si da će jednom sve to biti demode,
da će svi trofeji koje nosiš gorjeti u ognju,
da će tvoje mlohavo, slabo tijelo izbrisati:
tragove tvoje mladosti, lakog ljeta dodire...