Dok sam prolazila aveniju,
Netko mi je upao u vidokrug
I rekao mi je bez okolišanja:
"Poznajete malu Marie,
Onu mladu, vrlo lijepu?
Dobro, ona je mrtva od jutros..."
"Ali kako? To je grozno!"
"Još je gore: To je nevjerojatno!"
"Još jučer... A danas je nema..."
"Pa da, eto... Sve je gotovo..."
Još tamo, razmišljala sam o nama,
Našim malim pričama o ničemu u cjelini,
O stvarima koje se napušu izvan granica,
Samo u našoj mašti.
Nije to velika stvar, jedna veilka ljubav.
Ah ne, uistinu, nije to toliko bitno.
Zbog straha se odlazi uz svađu
I ponos ulazi u borbu,
Zbog kojega odlazimo svatko svojim putem
Pogledaj na čas što bi se tebi moglo dogoditi...
Vidim ju, malu Marie,
Bože moj, kako je bila lijepa.
I bilo je udaraca stvarno strašnih
Imala je sve potrebno za sreću
Zasigurno, nije bila nesretna...
Ali on koji ostaje, to je grozno.
Što će on raditi sa svojim danima
I svim svojim noćima i svojim godinama?
Jučer još... A danas je nema...
Njihova lijepa bajka, ona je gotova.
Još tamo, razmišljala sam o nama,
Našim malim pričama o ničemu u cjelini,
O stvarima koje se napušu izvan granica,
Samo u našoj mašti.
Kako sam te ostavila jutros?
Željeli smo biti pametni.
Razišli smo se uz svađu
I u igri srdaca u borbi
Tako si napustio svoju stranu.
Ti, kojemu se ništa nije dogodilo...
Bože moj, imaj milosti.
Traži od mene bilo što,
Ali on, povrh svega, pustio me...
Oh, dragi moj, ti si tu...
Govorim samo, kako vidiš...
Ljubavi moja, uzmi me u naručje.
Ne... ne govori ništa... Tako je, šuti.
Sjećaš li se male Marie?
Djevojke koja je toliko voljela život...
Dobro, mrtva je od jutros.
Da, kako ti kažeš, to je grozno...
I gore od toga, to je nevjerojatno...
Privuci me još jače uza se...
Dragi... Kako mi je dobro u tvome naručju