Noć je poput mora
gdje ja hodala sam
vječito sama.
I tamo u svitanje
ja obično zastanem
pored podnožja te ulične svjetiljke.
I moram se pretvarati,
piti i osmjehivati
sve dok ne dođe on.
Jer samo s njegovom ljubavi
preruše se bojama
ruže moje kože.
Dragi moj, moja ljubavi,
volim nekoga svakoga dana.
Međutim, dragi moj,
ljubim te prije svake noći.
Hodam Parizom,
umotanim u sivu maglu,
baš poput neke duše u bolu.
I na zvuk harmonike
moja sjena je nagovještaj
ljubavi pored Sene.
Lica se ne vide,
ja ljubim, a ne znam koga
i mislim na tebe.
Možda zbog toga postojat će
onaj koji nikada neće zaboraviti
poljupce koje sam mu dala.
Dragi moj, dragulju moj,
ludost mog života to si ti.
To je zbog tebe, dragi moj,
tuga jedne dame od noći.