Došli su,
svi su došli ovamo.
Čim su čuli vrisak.
Umrijet će mama.
Došli su,
svi su došli ovamo,
čak i s juga Italije.
Došao je čak i Giorgio, prokleti sin,
s mnogo darova u rukama.
Sva djeca igraju se u tišini,
oko kreveta ili na podu.
Čak i njihove igre nisu važne,
to su njihovi posljednji darovi
majci, majci...
Grijemo ju poljupcima,
podižemo joj jastuke.
Umrijet će mama.
Djevico Marijo, milosti puna,
koja kao kip postojiš u sobi,
zasigurno ju primi u naručje,
pjevajući "Ave, Maria",
"Ave, Maria"...
Tako je mnogo ljubavi, uspomena
oko tebe, tebe, majko,
tako je mnogo suza i osmijeha
preko puta tebe, tebe, majko.
I svim je ljudima bilo tako vruće
na putevima punim sunca.
Umrijet će majka.
Piju svježe novo vino,
dobro vino od dobroga grožđa.
A šalovi i šeširi
pomiješani su na klupi.
Smiješno je, nismo tužni
kraj velikoga kreveta i ljubavi,
tamo je čak i ujak-gitarist
koji svira, koji svira pažljivo
majci, majci...
A žene se sjećaju
tužnih večernjih pjesama.
Umrijet će mama.
Polako, zatvorenih očiju,
ljuljajući dijete u kolijevci,
nakon dobroga dana,
da bi se smijali dok tonu u san.
Ave, Maria...
Tako je mnogo ljubavi, uspomena
oko tebe, tebe, majko,
tako je mnogo suza i osmijeha
preko puta tebe, tebe, majko,
koja nas nikad, nikad, nikad
nećeš napustiti...