Pitajte čovjeka za klavirom,
Za klavirom, za klavirom,
O udaranju čekića
Čekića, čekića.
Što udaraju neprestano po srcu,
Stalno, pravo ili falš.
Znam da mu prsti nisu od drveta,
Ali, kad se slome,
Zamijenit će ga...
Bitno je samo da se svira
Kao aparat za igrice,
Neprestano, bez stajanja...
Možda vaše srce može čuti
Malo od svega se sudara
I onda ćete shvatiti
Da klavir svira za vas
Moram progoniti kako znam
Tihog fantoma.
Ako kolega stvara buku,
To je jer sam vikala na njega
Da udara kao da je gluh.
Nikad ne zvuči više falš
Kao na pjesmi čije riječi
Govore o našoj ljubavi.
Pitajte čovjeka za klavirom,
Za klavirom, za klavirom,
O udaranju čekića
Čekića, čekića.
Da razbije moj mozak
Moju ljubav u komadiće.
Da od njega ne ostane više od samih prstiju,
Što udaraju zajedno s rukama,
Nakon svega, nije me briga:
Bitno je samo da se svira
Kao aparat za igrice,
Neprestano, neprestano...
Pitajte čovjeka za klavirom
Za klavirom, za klavirom...
... za klavirom...